PočetnaGradnjaPastoralKontakt

    Obavijest
Dobrodošao si gost u gospin zagrljaj!

Print PDFPovijest župe
                                   

KRATKI POVIJESNI PREGLED
KUPREŠKE VISORAVNI

Kupres je malo mjesto na jugozapadu  Bosne. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1150 m. Na Kupreškoj  Visoravni sudaraju se mediteranska i kontinentalna klima.  Zato, tutnje vjetrovi kao u Sibiru, ali grije i mediteransko sunce. Rastu narcisi, zvane zelenkade, kao i drugo bezbrojno poljsko cvijeće.  Ime, ovog posebnog, mjesta dolazi najvjerojatnije od dvije ilirske riječi: kupë (duboka zdjela) i rash (ravnica). Stoga, kup-raš označuje veliku ravan kupastog oblika, odnosno zatvorenu kotlinu. Razvojem jezika od te dvije riječi, nastala je riječ Kupres. Tako ovo mjesto i izgleda: ravan okružen visokim planinama. Prvi  put ime Kupres  se spominje u darovnici posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koja je izdana na Bobovcu 18. rujna 1461.

Po svom strateškom položaju, Kupres je bio zanimljiv  mnogim osvajačima. Mnogi su ga osvajali, ali ne i osvojili.  Živjeli su u njemu i Iliri i Kelti a pripadao je, jedno vrijeme, i Rimskom carstvu. Nakon Bizantinaca i Gota, nastaniše ga Slaveni. Turci ostadoše  na njemu skoro 400 godina a Austro-Ugarska Monarhija 50-ak godina.  
Najviše stanovnika na Kupresu bilo je 1939. godine - 22000 a od toga 8908 katolika, odnosno Hrvata. Drugi svjetski rat, gospodarska i politička situacija u komunističkoj Jugoslaviji prepolovili su kupreške Hrvate. Godine 1961: od 11813 stanovnika, bilo je svega 4306 Hrvata. Sama činjenica da su sve hrvatske kuće, skupa sa crkvama, na Kupresu, samo u pedeset godina,  bile  dva puta paljene i sravnjivane sa zemljom. Godine 1942. partizani su popalili sva hrvatska sela i crkve a 1992. godine isto su učinili Srbi sa JNA.
Na Kupresu danas nema ništa starog, osim šume, brda, rijeka i pjesme koja se nakon povratka 1994. / 1995. počela opet oriti zajedno s veselim glasovima djece, pilama i udarcima čekić, samo sa jednom željom  da nam  visoravan, sa vjerom u Boga,  bude još ljepša.  


POVIJESNI PREGLED ŽUPE SUHO POLJE

Prema nekim ukazima, kršćanstvo je na kupreškoj Visoravni prisutno još od petog stoljeća i evo održalo se sve do našega vremana. Do 1382. godine ova Visoravan, u crkvenom pogledu, dijeli sudbinu susjednih hrvatskih prostora. Od 1382. Kupres crkveno pripada Bosni. Koncem trinaestog soljeća u Bosnu i Hercegovinu dolaze misionari, redovnici sv. Franje, fratri i ostaju na ovim  prostorima, kao glavni nosioci vjerskog, duhovnog i kulturnog života. Sin ovoga podneblja, fra Miroslav Džaja, napisao je o svom rodnom kraju opširnu monografiju pod naslovom "Sa Kupreške visoravni". U njoj se mogu naći mnogi podatci iz vjerskog i društvenog života ljudi ovoga kraja od najstarijih vremena do danas.

    Sve do početka sedamnaestog stoljeća nema pisanih dokumenata da je na prostoru ove Visoravni postojala neka župa ili kapelanija. Prema izvješću provincijala Bosne Srebrene fra Marijana Pavlovića iz 1623. godine, ove su krajeve služili fratri iz Fojnice. A u  izvješću bosanskog biskupa fra Nikole Olovčića-Ogramić iz 1675. godine stoji da su ih služili fratri iz župe Skopje (Uskoplje). Prvi apostolski vikar u Bosni, biskup fra Mato Delivić, u svom izvješću iz 1737. godine navodi naseljena mjesta župe Skopje i spominje: Malovan, Zlosela, Osmanlije, Odžak, Botun, Brda i Vrila. Tek 1779. godine, Kupres postaje samostalna kapelanija sa sjedištem u Vrilima /Otinovcima/ gdje stalno boravi fra Petar Lozić. Samostalna kapelanija Otinovci postaje župom 1801. godine.  

    ŽUPA SUHO POLJE nastala je odvajanjem od župe Otinovci.  Godine 1870-te postaje samostalna kapelanija  i od  te godine vode se samostalne matice. Župom je formalno proglašena 1873. godine. Prvi župnik je bio fra Ivo Mihaljević.  Župa je, te godine,  brojala 205 obitelji sa 1881 članom. Pokrivala je sjeverozapadni dio Visoravni od ceste Livno – Kupres. Sa sjevera i zapada okružena planinama, bogatim šumom  i izvorima: Plazenicom, Kurljajem, Jarmom i Malovanom do Šuice, gdje se dodiruju tri biskupije: Mostarska, Banjalučka i Sarajevska.

Prema Šematizmu Bosne Srebrene za 1887. godinu u župi boravi 222 obitelji sa 443 bračana para i 2074 vjernika. Župu su činila naselja: Suho Polje (45 obitelji sa 389 katolika), Malovan (10 obitelji sa 68 članova), Stražbenica (5 obitelji sa 43 člana), Mrđebare (2 obitelji sa 29 članova), Jurići (6 obitelji sa 45 članova), Rastičevo (56 obitelji sa 529 članova), Blagaj (12 obitelji sa 125 članova), Bili Potok (13 obitelji sa 99 članova), Zlosela (65 obitelji sa 677 članova) i Olovo (8 obitelji sa 70 članova). Dijeljenjem župe Suho Polje (31. svibnja 1890. godine)  nastaje nova župa Rastičevo, sa naseljenim mjestima: Rastičevo, Blagaj i Mrđebare, koja je samostalno počela funkcionirati  tek iza 1900-te godine.

 Pred početak Domovinskog rata, 1991 godine, župa je brojala 1449 vjernika. Nakon povratka na Kupres, poslje Domovinskog rata, nejasnoće kome pripada sjeverozapadni dio grada Kupresa, od ceste Livno – Kupres, - Bugojno,  ili župi Otinovci ili Suhom Polju?  Biskup je riješio, u lipnju 2006. godine, dekretom u kojem stoji da je granica, dviju župa, između grada i Olova.  Sa takvom, jednostranom odlukom, odlukom župljani župe Suho Polje, koji su u spomenutom djelu grada pokupovali Srpske kuće - njih 105 obitelji sa 388 članova, nisu se mogli pomiriti. Pitanje je da li će ikada? Na koncu godine 2006. župa broji, bez grada, 116. obitelji sa 474. člana.

Prva crkva, još prije nego je Suho Polje proglašeno samostalnom kapelanijom, sagrađena je, od drveta, 1854. godine  Bila je posvećena sv. Anti.



crkva sv. Ante - Suho Polje 1854.

 

     Čim je Suho Polje proglašeno župom,  župnik fra Ivo Mihaljević započe je, u proljeće 1881 godine, izgradnju nove crkve u  čast , koj je i posvećena župa, "Uznesenja BDM". Crkvu je gradio, poznati majstor i klesar iz Livna, Jozo Radnić - Baja. Crkva je, osim tornja, za kratko vrijeme završena. Zvono je, na četiri drvena stupa, bilo postavljeno pokraj.   Župnik iz Otinovaca fra Vladimir Dolić, kad je sagradio novu crkvu i toranj,  1899 godine preseljava u župu Suho Polje. Odmah, po preuzimanju župe, 1900-te uklanja  stari toranj i započinje sa izgradnjom novoga po projektu arhitekte Franje Holza. Do njegova odlaska  sa Suhog Polja, 1903. godine, toranj je bio izidan do prozora. Završen je tek 1926 godine. Toranj je građen od tesanog kamena, neke vrste roza mramora, koji se vadio iznad Stolina vrila u Plazenici. Svojom ljepotom krasio je crkvu i bio na ponos cijeloj župi. Također, bio je jedan od najljepših tornjeva u Bosni. Nažalost, crkva skupa sa zvonikom, točno na svoj patron,  na Veliku Gospu 1942. godine je zapaljena. Zapalili su je partizani zajedno sa još nekim selima. Sa zvonika padaju sva četiri zvona. Jedino ostaje veliko zvono  koje je lakše oštećeno i sačuvano do 1992. godine.




Crkva na Veliku Gospu 1942.




Župni stan na Veliku Gospu 1942.


Nakon što su se vratili iz progonstva, po Slavoniji i Baranji, 1959 godine crkvu su vje rnici osposobili za održavanje bogoslužja. Župa Suho Polje ponovno je počela, kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu, rasti.  Od 1973. – 1975 godine, crkva je temeljito obnovljena izvana i iznutra.



Crkva 1970.


Crkva 1991.


 Nakon uspostavljanja župe Suho Polje, župnik fra Ivo Mihaljević započinje   izgradnju župne kuće koju je radio Mato Radnić (Baja), tada poznati graditelj i klesar livanjskoga kraja. Kuća je u vrijeme Drugoga svjetskog rata, godine 1942, zapaljena. Župnik, fra Eduard Kulier, koji je došao iz zatvora za župnika 1949. godine, služeći svetri župe, stanuje u Olovu, kod roditelja fra Ive Brkana. Godine 1951. započinje sa obnovom kuće koja traje do konca pedesetih godina. Župnik je ipak uselio u nedovršenu kuću 1953 godine i u njoj osposobio kapelicu za bogoslužje. Početkom sedamdesetih godina kuća je renovirana sa nekim izmjenama. Sredinom 1980-te godine sagrađena je župna dvorana.



Župna kuća 1970.




Župna kuća i dvorana 1991.


Tragedija kupreškog naroda, nažalost, nije prestala napadima  Srba 1942. godine, nego se, nakon 50 godina, ponovila u travnju 1992. godine. Opet se sve Hrvatsko poruši a narod raseli...


„poput pahuljica zrelog strička pod jesen,

kad ih vjetar trgne od peteljke i plove po zraku,

dok ne padnu negdje na nepoznato tlo“.




© Župa Suho Polje Kupres 2017 - Dobrodošli!
Admin | Članci RSS | Pretraga | Kontakt